Vodimo vas u Majolica House, D kuću bečke secesije

Neke zgrade jednostavno su wow. Fotograf Tomislav Marcijuš otkrio nam je kako danas iznutra izgleda slavna Majolica House Otte Wagnera, jedna od najpoznatijih kuća bečke secesije

PIŠE I SNIMIO: TOMISLAV MARCIJUŠ

Secesija – Secesija (od njem. Sezession) ili art nouveau (francuski: „nova umjetnost”) je stilski pravac u umjetnosti koji se javio kao reakcija na akademizam i eklekticizam zadnjih desetljeća 19. stoljeća (francuski: fin-de-siècle). Inspirirana prirodom, u arhitekturu, primijenjenu umjetnost, slikarstvo i kiparstvo unosi elegantnu profinjenost zakrivljenih i ornamentalnost plošnih linija (likovna umjetnost).

Ona je željela „uljepšati industrijsku proizvodnju, spojiti umjetnost i obrt, ukrasiti bezlične fasade zgrada”. Potpuno suprotno onome za što se zalagao Bauhaus. Začetnici bečke secesije bili su slikar i grafičar Gustav Klimt, oblikovatelj predmeta primijenjene umjetnosti i slikar Koloman Moser te arhitekti Josef Hoffmann, Joseph Maria Olbrich i Otto Wagner. Bečka je secesija manje ili više utjecala na sve zemlje Habsburške Monarhije.

TOMISLAV MARCIJUŠ

Pokret secesije u Hrvatskoj paralelan je s bečkom secesijom koja u našoj sredini stvara temelje naglog i svjetski relevantnog razvitka hrvatske umjetnosti tijekom dvadesetog stoljeća. Osijek, grad iz kojeg dolazim, poznat je po secesiji i nekako zbog nje volim reći da ima nekako melankoličnu atmosferu, pogotovo dok je jesen.

Sa secesijom sam bio upoznat još od srednjoškolskih dana kada smo u Građevinskoj školi obilazi poznati secesijski niz u osječkoj Europskoj Aveniji te dvije, po meni glavne, zgrade iz perioda secesije: kino „Urania“ i zgrada glavne osječke pošte. Sve što slušaš, čitaš ili gledaš u adolescentskim danima, ostaje nekako dio tebe i ako se baviš nekakvim kreativnim poslom, imaš potrebu sve povezati, jer tako nastaju najbolji radovi. Secesija se često zna vidjeti na mojim fotografijama i vrlo lako je primijetim kad sam u nekom drugom gradu.

TOMISLAV MARCIJUŠ

Ona je nešto potpuno suprotno od Bauhausa o kojem sam nedavno pisao, ali također ima svoje čari i ono nešto što plijeni pogled svih prolaznika.

Spomenuo sam da jedini način da otkrijete ritam života mjesta i nekog grada je da ga doživite i da pokušate istražiti stvari koje nisu u prvom planu, a također su jako važne za jedan grad. Prije nego krenem obilaziti grad, glavne znamenitosti ostavljam za kraj i obilazim ih ako stignem jer želim doživjeti grad isključivo kroz vlastito iskustvo.

Ovoga puta u Beču, našla se poznata građevina Otta Wagnera poznatija kao Majolika. Dobila je ime po keramičkim pločicama, cvjetnim dizajnom na fasadi koji su se radili od pečene gline prevučene neprozirnom kositreno-olovnom caklinom.

TOMISLAV MARCIJUŠ

Unatoč svom ravnom, pravocrtnom obliku, zgrada je smatrana Art Nouveau. Wagner je koristio nove, suvremene materijale i bogatu boju, ali zadržao je tradicionalnu uporabu ukrašavanja. Ukrasne poličice, ukrasni balkoni od željeza i fleksibilna linearna dekoracija u obliku slova „S” naglašavaju strukturu zgrade. Danas Majolika Haus ima maloprodaju u prizemlju i apartmanima iznad.

Otto Wagner austrijski arhitekt. Jedan od najznačajnijih prvaka rane moderne u arhitekturi. U početku je radio u stilu neobaroku i neorenesansni, a oko 1890. godine prihvaća principe Jugendstila i postaje prvi i najznačajniji predstavnik bečke secesije u arhitekturi, no poslije ide prema čistoj formi. Osim Majolike, projektirao je Lünderbank, stanice gradske željeznice i Poštansku štedionicu u Beču, sinagogu u Budimpešti i više stambenih objekata. Izradio je generalni regulacijski plan Beča 1893. godine. Vrlo su značajni njegovi pedagoški rad i broji teoretski članci i djela („Moderna arhitektura”, „Velegrad”). Za Hrvatsku je izradio nerealizirani projekt za župnu crkvu svetih Petra i Pavla u Osijeku (1893.).

TOMISLAV MARCIJUŠ

Kako znam šetati satima, skrenem često s puta i tako pronađem jako puno toga što nisam ni očekivao, tako je nekako bilo i sada jer dok sam šetao, nisam razmišljao da mi je Majolika usput, svega nekoliko koraka. Opet dolazimo do ulaza i za potrebom fotografiranja istog. Atmosfera tog ulaza je kao gotovi set za film, većinu će asocirati na filmove Wesa Andersona. Prizemlje je bilo jako mračno i svakim katom svjetlo se pojačavalo. Mistično, s pastelnim bojama, idealno za kadar i video za koji nisi siguran hoće li uopće do kraja moći prenijeti tu atmosferu.

TOMISLAV MARCIJUŠ

Često znam na svom Instagramu podijeliti iskustva na koji način uspijem doći do neke lokacije. Kada sam stigao do Majolike, primijetio sam da ima dosta poslovnih korisnika, a oni su uvijek prvi kojima inače zvonim jer su raspoloženi za razgovor, razumni i kad im se lijepo pristupi, uvijek otvore vrata. Ovoga puta mi je u oko upalo prezime „Stanojević”, pozvonio sam i vrata su se otvorila iste sekunde. Nikad lakši upad.

TOMISLAV MARCIJUŠ

Penjem se na prvi kat i otvara gospodin iza kojeg izlijeće cijela porodica, tipično balkanski i zbunjeno. Ali kroz par lijepih riječi nije htio ništa zamjeriti što imam namjeru fotografirati unutrašnjost zgrade. Kad sam rekao i malo opisao zgradu u kojoj živi, samo je ušao u stan (smijeh). Kažem, nikad lakše. Penjem se kat po kat jer mi lift izgleda nerealno i kroz glavu mi prolaze svi ljudi koji su radili na toj zgradi i razmišljam kako sada ovo nitko ne bi mogao napraviti, i vjerojatno mi je iz tog razloga još posebnija.

Plan je da u budućnosti puno češće dokumentiram ovakva i slična mjesta jer ona na fotografiji ostaju zauvijek.

Uživajte u fotogaleriji. (Btw za otvaranje fotogalerije kliknite dolje na fotografiju).

[supsystic-gallery id=167]