Aline Dalgleish: Moje putujuće carstvo papira i svjetla

Lockdown, pandemija, izolacije, traume od potresa izazvali su u mnogima egzistencijalni šok. Aline Dalgleish, supruga britanskog veleposlanika Andrewa Dalgleisha, sve te emocije pretočila je u humanitarnu izložbu Kada se zmajevi probude

Razgovarala: Petra Švarc

U vremenima kada nam svijet uporno prikazuje svoju tamniju stranu, kada život svodimo na najnužnije, još se više i iskrenije radujemo ljepoti. „Ljepota će spasiti svijet“, rekao je davno Dostojevski i o, kako li je bio u pravu! Svaki njezin bljesak, nagovještaj i trag želimo prigrliti i njime vidati rane naših suvremenih duša.

Zato sam izložbu francusko-britanske umjetnice Aline Dalgleish u Klovićevim dvorima dočekala s velikim veseljem. Osim izložbe, umjetnica je priredila i humanitarnu aukciju pa je osim Ljepote, svoje prste tu uplela i Dobrota. Gotovo iscjeljujuće iskustvo.

Aline Dalgleish je, kako stoji na njezinoj web stranici, Paper artist. Umjetnica koja radi u papiru. Drugi medij kojim se izražava je svjetlost. Kada ih spoji, nastaje magija. Razgovaramo u kišno poslijepodne, dan nakon aukcije, okružene njezinim radovima. Aline je otvorena, topla i blaga. U sebi spaja toliko različitosti – nije osoba o kojoj se dojam može steći brzo, ali ono što odmah primjećujem je potpuni izostanak pretencioznosti.

„Jako mi je lijepo moje radove vidjeti ovdje izložene kao cjelinu, kao kolekciju.

Sretna sam što su tu izloženi zajedno, usmjereni jedan na drugoga. U mom ateljeu obično ih gledam jednog po jednog, pa mi je ovo sada lijepa promjena. Izložba se sastoji uglavnom od svjetlosnih skulptura. Napravljene su od papira, imaju svoj oblik omeđen papirom, a unutra je svjetlo“, priča mi Aline.

Naslov izložbe, „Kada se zmajevi probude“, krije, kaže, njezine duboke osobne osjećaje.

„Koncept za izložbu nastao je prošle godine, nakon lockdowna i nakon šoka koji je donijela pandemija, nakon izolacije i nakon traume od potresa u Zagrebu. Za mene, to je bilo iskustvo koje još nikad nisam doživjela i ono je u meni izazvalo svojevrsni egzistencijalni šok. Osjećala sam kao neka mitska zvijer, neki element ili biće trese zemlju pod našim nogama. Potres me strašno uznemirio. Čula sam i za legendu o zmiji koja živi pod Sljemenom, a budući da mi živimo na obroncima Sljemena, imala sam snažan fizički osjećaj da se ta fantastična zvijer probudila i da nam želi nešto reći. Jako me to sve uplašilo“, prisjeća se Aline.

Osim toga, otkriva mi, ona je i sama Zmaj – u kineskom horoskopu.

„To je vidljivo u mojoj osobnosti, mom pristupu životu – prepoznajem u sebi određene karakteristike koje se pridaju znaku Zmaja u kineskoj mitologiji – jake, vatrene boje koje dolaze od osoba koje su vrlo uočljive, možda i dojmljive, ali koje u sebi nose i mnoge skrivene osjećaje. Osobe koje znaju ‘odletjeti’ i nestati, naročito kada im prijeti neka opasnost ili kada su suočeni s vlastitim strahovima“.

Projekt je putovao, kroz vrijeme je i napredovao, ali zapravo dugo nisu uspijevali definirati instituciju kojoj bi usmjerili njegovu humanitarnu dimenziju. Sve do ožujka ove godine. Tada je osiguravajuća kuća Wiener osiguranje, glavni sponzor ove izložbe, predložio, kao dio svog korporativnog  programa društvene odgovornosti – udrugu Mali zmaj čiji je cilj poboljšanje kvalitete života siromašne i nezbrinute djece.

„Htjeli smo pružiti  podršku njihovim programima za terapiju kroz umjetnost, kreativnost, kroz radionice. To je nešto što možemo učiniti za mentalno zdravlje djece. Za mene, kao umjetnicu, to je ključno. Jer i ja u kreativnom procesu pronalazim izvor svega onoga što mi je potrebno da se suočim s izazovima koje mi život donosi. Ovdje se sve poklopilo kao velika slagalica i svi su dijelovi sjeli na svoje mjesto. Sve se koncentrira oko središnje teme zmaja, ali i oko pitanja što se događa kada se zmajevi probude, kada naraste strah, kada se pojavi nasilje ili neke druge poteškoće koje nas plaše. Tada to adresiramo kroz kreativnost, otkrivamo koji su naši talenti, resetiramo se, pronalazimo nove mogućnosti, nove otvorene prolaze“.

Aline dodaje kako cijela priča ima puno slojeva, baš kao i njezin rad. Svaki komad ima priču pa je kupac ili novi vlasnik može ‘preuzeti’ od točke gdje je sam osjeti i doživi i koja mu je bliska.

„Značenje mi je kao pojam izuzetno važno. Ono što nije važno je moje mišljenje koje imam o svakom pojedinom predmetu kojega napravim. Postoji uvijek nešto izvan onoga što vidite izvana – možda je to priča o papiru, možda dizajn koji u promatraču nešto probudi, možda boje, možda oblik. Svim mojim papirima znam porijeklo – često sam znala upoznati i ljude koji su ih proizveli ili sam ih pronalazila u specifičnim kulturama, a onda sam dodavala nešto svoje. Tako bi nastajala kreacija, ali ono što mi se sviđa – kada svoje radove dovršim, ja ih puštam dalje i oni nastavljaju svoje puteve i priče. Kupac ih možda smjesti negdje u svojem domu ili ih poklanja dalje“.

Za svoj rad, Aline koristi uglavnom azijski papir i to zbog načina proizvodnje – takav papir ima više vlakana nego papir proizveden u zapadnoeuropskim zemljama, vlakna su mu dulja i proizvodnja gotovo uopće ne uključuje kemikalije. Po tim je karakteristikama, objasnila mi je Aline, jako blizu tkanini. S njima mogu bolje raditi trodimenzionalno nego s našim, europskim papirima.

„Većina mog papira dolazi iz Koreje – taj papir ima vrlo posebne karakteristike. Izuzetno je dugotrajan u usporedbi s bilo kojim drugim ručno rađenim papirom u Aziji. Proizvodi se u fantastičnim bojama – papir se boja u pulpi i sav je zahvaćen bojom. Kad oblikujem taj papir, to je kao da oblikujem boju, izravno. I to je apsolutno čarobno. Nažalost, jako ga je teško pronaći izvan Koreje. Koristim i japanske papire, zbog vrhunske obrade površine. Među japanskim papirima moguće je pronaći izvanredne printeve – zlatne, srebrne, apsolutno izvanredne. Sve sam svoje papire kupila sama, na originalnim lokacijama, tijekom mojih putovanja. Ima tu i tajvanskih papira. Doista teško odolijevam dobrom i lijepom papiru i kamo god da odem, ako naiđem na trgovinu papirom, moram u nju ući i nešto kupiti. Ponekad koristim i nepalski i indijski papir – njih je nešto lakše pronaći nego papire sa sjeveroistoka Azije. Ponekad se ipak odlučim i za jako fini europski papir, ali to je jako, jako rijetko jer mi ne odgovaraju njegova svojstva. Naime, nije pogodan za rad sa svjetlom“.

GORAN HRUBI

Alinine svjetlosne skulpture imaju još jednu zanimljivu osobinu – mogu kreirati različita raspoloženja i atmosferu. Čak i s jakim svjetlima u prostorima Klovićevih dvora, djeluju poput vizualnih prigušivača koji sve obavijaju nježnošću.

„Atmosfera i raspoloženje su mi jako zanimljivi. Volim ljude dodirnuti emocijama, a svjetlo je savršen element za to. Ono moje radove oživljava. Kada je svjetlo ugašeno, oni su jedno, a kada nešto zasjaji iznutra, postaju nešto posve drugo. Pronalazim iznimno zadovoljstvo u istraživanju tih reakcija. I dnevna svjetlost čini razliku, dovoljno je da kroz njih prođe tek zraka sunca“.

GORAN HRUBI

Postoje mnoge svjetlosne skulpture koje pripadaju suvremenoj umjetnosti koje su oštre, čak i agresivne. No to nije ono čemu teži Aline.

„Nemam ambiciju biti dijelom povijesti umjetnosti. Današnji svijet je teško voljeti i ja mu želim podariti malo ljepote, dašak mira, nešto što će sve ublažiti, podići. No, svi su moji radovi zapravo jako fleksibilni. Možete varirati intenzitet svjetla, zamijeniti žarulju, možete odabrati hladno ili toplo svjetlo, koristiti i svjetla u bojama. To nije baš po mom ukusu, ali poštujem svaki izbor“.

GORAN HRUBI

Svi komadi koji su izloženi na ovoj izložbi, nastali su za vrijeme autoričinog petogodišnjeg boravka u Hrvatskoj, tijekom mandata njezina supruga, britanskog veleposlanika Andrewa Dalgleisha. Prije Hrvatske, živjeli su u Aziji, koja je za nju i dalje snažno nadahnuće.

„Moj dolazak u Aziju prije deset godina bila je najveća prekretnica u mom životu. Bilo je to kao da sam otputovala najdalje što sam mogla od kuće, u novu kulturu koja je toliko daleka od svega što sam poznavala do tada i toliko odvojena od svega što sam ikada doživjela. Stigla sam i doslovno za nekoliko sam se dana pronašla u toj kulturi papira, u estetici. To mi je bilo posve nerazumljivo neko vrijeme, sve dok nisam shvatila sam da je papir uvijek imao jako važnu ulogu u mom životu. Budući da je papir zapravo skroman materijal, ne posvećujemo mu previše pažnje. Odrasla sam uz njega. Moji su roditelji bili odvjetnici, odrastala sam okružena knjigama, papir mi je bio i zabava i utjeha – često bi mi znali dati papire i boje da me zabave dok oni rade. Zatim sam otkrila knjige i razvila duboku ljubav prema čitanju i književnosti. Tu sam shvatila kolika je važnost dodira kada pričamo o papiru. Generacija mojih roditelja i njihovih roditelja puno su pisale rukom, razne izjave, dokumente.

GORAN HRUBI

Već su me kao djevojčicu privlačile papirnice, ritual umatanja darova… I onda sam došla u Aziju i otkrila papir. To je i dalje bio papir, ali neki sasvim drugačiji, novi papir. U tim trgovinama osjećala sam se kao da biram najljepše tkanine. Instinktivno sam, odmah osjetila što bih sve s tim papirom mogla, osjetila sam sav njegov potencijal“, prisjeća se Aline.

Dodaje kako je njezin umjetnički background uvijek bio više intelektualan, zanimala ju je povijest umjetnosti, ali nije nikada razmišljala o profesionalnim bavljenjem umjetnošću.

No, kada je stigla u Aziju, sve se promijenilo.

„Preplavio me taj osjećaj da moram stvarati i da se tome moram predati. Bilo mi je to posve neodoljivo, bilo je jače od mene i ta želja, taj osjećaj su me preuzeli. To je bilo ono što zovu vokacijom. Vrlo brzo mi je postalo jasno da moram odmah krenuti učiti jer sam znala da je naše vrijeme u Aziji ipak ograničeno. Susretala sam majstore, umjetnike koji su me poučavali. Proces učenja nije bio lagan ni jednostavan. Postoje snažne kulturne razlike i na tom polju. Ali nisam pokleknula. Sve je bilo vrlo striktno i strogo, osjećala sam se ponizno. Ali, ni u jednom se trenutku nisam pokajala.“

GORAN HRUBI

A da je dobro odlučila, svjedoče njezini prekrasni radovi, specifične, a opet toliko versatilne ljepote. Budući da se boravak njezine obitelji u Hrvatskoj bliži kraju, vjerujemo da će na svojem idućem putovanju pronaći inspiraciju za nova djela. Sretno, Aline!

I za kraj, uživajte u djeliću atmosfere s Aukcije u Klovićevim dovorima (za otvaranje fotogalerije kliknite na sliku ispod).

[supsystic-gallery id=271]